Kratka povijest memorije - od bušenog papira do USB memorije

Danas je razumljivo da je lako pohranjivati informacije, bilo bilješke, slike, videozapise, omiljene filmove... Sva računala imaju dovoljno velike diskove za pohranu, mobilni telefoni danas imaju ogromne kapacitete za pohranu, a u džepovima danas imamo USB memoriju kapaciteta 64 GB ili više. Kako se memorija promijenila tijekom povijesti?

Bušene kartice

Prva metoda snimanja koja je omogućila pohranu nekih jednostavnih programa postojala je i prije postojanja računala kakvih ih poznajemo danas - već u 18. stoljeću. To su bile papirnate kartice za bušenje koje su imale slijed uputa za tekstilne strojeve ili posebne klavire koji samostalno sviraju. U upotrebi su bili do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kapaciteta 0,12 KB.

Papirne vrpce

Papirne vrpce su slične bušenim karticama, ali je traka imala veći kapacitet. Tijekom Drugog svjetskog rata Nijemci su ovaj sustav koristili na računalu Colossus. Zanimljivo je da se na nekim mjestima ovi sustavi i danas koriste za automatsko brojanje glasova i testiranje.

Magnetska vrpca

Nasljednik papirnate vrpce je bila magnetska traka, posebna plastična vrpca presvučena metalnim oksidom s magnetskim svojstvima. Na njemu su se mogli snimiti različiti podaci - audio i video snimke i slično. Na magnetsku vrpcu ste mogli snimiti velike količine podataka, istovremeno uvelike ubrzavši snimanje i pristup snimljenim podacima. Stavljena je u uporabu tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća.

Prosječna magnetska vrpca imala je kapacitet od 225 KB, što je značilo da je za snimanje iste količine podataka trebalo čak 1920 papirnih kartica.

Tvrdi disk

Ova tehnologija koristi brze rotirajuće diskove izrađene od magnetskog materijala. Pristup podacima je sada još brži. Prvi je razvijen u IBM-u 1956. godine, a imao je kapacitet 5 MB i zauzimao je veličinu prosječne sobe. Ova se tehnologija se čak i danas koristi, kapaciteta do nekoliko TB.

Prvi tvrdi disk od 5 MB bio je, dakle, ekvivalentan 23 rola magnetske vrpce.

Poluvodičke jedinice

Krajem šezdesetih pojavili su se prvi poluvodički čipovi koji su omogućili pohranjivanje podataka. Izrađeni su od niza tranzistora, kondenzatora, dioda i drugih elektroničkih komponenti. Između ostalog, oni su bili sastavni dio računala koje je pomoglo dovesti prvog čovjeka na Mjesec. Preskok je prvenstveno bio u brzini pristupa podacima u smanjenju fizičkih dimenzija memorijskih elemenata. Ova je tehnologija bila osnova za memorijske jedinice koje se danas koriste u USB memoriji.

Diskete

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća osim disko glazbe, pojavile su se i prve diskete. Nalazili su se u tankom, ali otpornom kućištu koje je olakšavalo upotrebu i prijenos podataka s jednog računala na drugo. Najpoznatiji su mališani koji danas žive samo kao ikone za pohranu podataka u grafičkim sučeljima aplikacija i uređaja. Imali su kapacitet od 1,44 MB, što je otprilike jedna slika snimljena danas mobilnim telefonom niske rezolucije.

Četiri diskete imale su više kapaciteta od prvog tvrdog diska, tj. 5.76 MB.

CD

Osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavio se optički disk poznatiji kao CD. CD se koristio za snimanje računalnih podataka, kao i za audio i video zapise. Danas CD-i već nestaju s prijenosnih i stolnih računala. Svaki CD ima kapacitet od 700 MB.

Za snimanje iste količine podataka kao na jednom CD-u trebalo bi čak 486 klasičnih disketa!

DVD

DVD ili digitalni video disk izvorno je dizajniran za snimanje videozapisa visoke razlučivosti. Iste je veličine i izgleda kao CD te može sadržavati čak 4,7 GB podataka. Odnosno, kompaktniji CD :).

Jedan DVD je dovoljan za 6,7 CD-a.